Evo, nakon dugo vremena uspjela sam pronaći malo vremena i za blog, samo nakratko dolazim pozdraviti vas sve i poželjeti vam sve najbolje za Božić, nadam se da ste ga proveli radosno sa dragim ljudima.

Došla sam doma na 2 tjedna i sada mi je totalno neobično da imam net cijeli dan hehe, odvikla sam se toga u ovih par mjeseci novoga života. Ono što sam mrzila sada je postalo ok, novi stan, novi ljudi, atmosfera u zraku, sada je konačno dobro. Još uvijek nažalost nisam kupila stan, niti jedan još nije ono što ja želim, a što više gledam i tražim sve mi se manje toga sviđa, čak mi kuće sad postaju privlačnije, no to je apsolutno nepotrebno za mene, tako da potraga ide dalje. Nadam se da ću uskoro naći ono što želim i ostati u voljenom gradu, iako mi je i moj grad sada simpatičan kada navratim na kratko ;)

Puno toga se promijenilo od vremena mog aktivnog blogiranja, sada sve manje imam volju i želju za pisanjem ovdje, moj život je neusporedivo bolji otkako nije javan. Možda uskoro i odem zauvijek odavdje, sve je manje ljudi koje znam od prije, nemam toliko vremena za čitanje i upoznavanje novih blogera.
Sada uglavnom mislim na faks i nadam se da ću to riješiti planiranom dinamikom, idući mjesec se moram puno ozbiljnije posvetiti traženju posla, ali to nakon navažnijeg ispita. Slobodno vrijeme provodim s ljudima koji su mi dragi, opuštena sam, ne razmišljam više o stvarima na koje ne mogu utjecati i super mi je.
Žao mi je jedino što ne pišem kao prije, nemam volje, samo ponekad stihovi nadolaze, i to uglavnom usput, dok šetam gradom, pa ih zapišem u mobitel i zaboravim, ali i to ćete valjda jednom prilikom moći pročitati ovdje.

Umorilo me ovo sada, počela sam gubiti smisao pa prestajem tipkati na vrijeme....još jednom sve najljepše želje za blagdane, pozdrav i pusa do idućeg čitanja....potrudit ću se baciti pogled unatrag prije kraja godine i napisati ono što je obilježilo moju 2008.

Puno vas sve voli
N.

Evo da vam se kratko javim, prvi tjedan u Osijeku je prošao, uvjeti života tamo su užasni i jedva čekam nać novi stan od 1. To će bit moja valjda 4. selidba....al nebitno, vec imam prakse hahaha, mozda si i kupim konačno stančić, bacila sam oko na jedan, ali budemo vidjeli što će mi agentica za nekretnine još pokazati ovih dana, veseli me da ću možda konačno imati svoj mir i neku slobodu, jer ovdje gdje sad živim ništa od toga nemam, to izgleda vrlo nalik big brotheru ;)
Srećom, kad mi dosadi 'stan' mogu sjest u auto i malo pobjeć, napunit baterije za dalje, eto to je jedina razlika od big brothera hahaha.....sve u svemu i nije mi tako loše, družim se, puno šetam i trudim se maksimalno uživati.
Budite mi dobri, veseli i nasmiješeni, čuvajte se jelena na cesti.....pusa svima

Stvarno ne znam....toliko se toga dogodilo u posljednjih mjesec dana, puno stresa, ružnih stvari, ali na kraju je ispalo onako kako i treba biti. Valjda. Vjerujem da će sve ok.
Toliko puta sam uspjela ostvariti ono što sam naumila, i nikada nije bilo lako. Stvarno se ne sjećam kada mi je nešto palo s neba, kada sam dobila nešto za što se nisam poprilično potrudila. Ok je to.

Idem, bilo mi je drago virtualno se družiti s vama, selim se na neko vrijeme, imam puno toga za riješiti. Uvijek pišem, kada sam sretna, tužna, zabrinuta, živčana....pisat ću i dalje, ali za sebe. Možda i vama napišem nešto kada se vratim. Do tada ću se truditi ponekad vas pozdraviti, sve vas koje sam pratila i koji ste mi postali dragi, iako to neće biti često jer neću imati net.
Još jedan veliki pozz.....čitamo se ponovo za koji mjesec

Ponekad nas sitnice mogu izbaciti iz takta, neka glupost koja u trenu poremeti naš planirani tijek događaja i onda odjednom se pretvori u tamni oblak koji zasjeni sve pod sobom. Tada niti ne razmišljamo kako nam se moglo dogoditi nešto mnogo gore, ne razmišljamo koliko smo zapravo sretni, jednostavno se živciramo bezveze. Meni se to često dogodi, neki telefonski poziv, poruka i ja gubim živce, zato što držim do dogovora, ne volim promjene u zadnji čas, pogotovo kad imam cijeli tjedan isplaniran i onda sve moram pomjerati. Stvarno to mrzim. I u tome trenu budem živčana, ljuta...jednostavno ne shvaćam odmah da nije vrijedno toga. Zašto se živcirati kada na kraju sve ionako bude ok....

Ova me rečenica nekidan potaknula na razmišljanje. Često se živciram, puno razmišljam, često i o stvarima na koje ne mogu utjecati te na taj način samo rasipam svoju energiju na beznačajne stvari. A na kraju sve ispadne bas kako bi trebalo biti. Sve se događa s razlogom.

Ljudi oko mene često me ne razumiju, znam da me vole i žele mi pomoći, trude se oko puno toga, ali ja sam na neki način drugačija možda, ne znam, živim u nekom svom svijetu koji konstantno izgrađujem, mijenjam, baš onako kako želim. Možda je u tom svijetu previše mašte, jako puno ljubavi, smijeha, ali ja to volim, želim da barem onaj dio svijeta oko mene na koji sama mogu djelovati bude takav, pozitivan, dobar, možda malo pink...

I kada se čini teško, nemoguće, ja ipak vjerujem da će na kraju sve biti ok...možda sam naivna, zanesena, ali vjerujem u to.

Živim svoj život, sanjam svoj san i živim za to....sve drugo značilo bi da izdajem sebe i sve ono što jesam.

I volim kada dan započne kao današnji...

Često mi se dogodi da se pitam to, što je danas ljudska riječ i ima li ona uopće neko značenje i težinu.

Na pisanje ovoga potaknula me situacija koja me totalno izbacila iz takta. Ne znam jeste li se kada našli u situaciji da tražite stan u najam, posebice u vrijeme kada je ponuda stanova jako oskudna, dakle i ono što se nudi je loše, preskupo, ima hrpetinu nedostataka. I baš u takvoj situaciji dobijem ponudu prijateljice koja se seli da unajmim njezin stan. Nije on savršen, daleko od toga, bez grijanja, interneta, perilice....al ok je lokacija, cijena strašno pretjerana ali ja ipak pristajem. Dogovorim najam sa uvaženom gospođom Gazdaricom, bio je utorak....a po dogovoru ja imam stan od iduceg ponedjeljka, dakle manje od tjedan dana. I sve ok, dogovoreno, sve kul.
I onda idućega dana ista ta uvažena gospođa iznajmi stan drugima, mene niti ne obavjesti nego ja to čujem kao poluinformaciju sa strane. I ne vjerujem. Pa nisam malo dijete a ni zaostala, znam što sam se dogovorila, ne vidim nikakav problem.
Ali, ne budi meni lijeno, uzmem ja danas mobitel da nazovem gospođu. Telefon zvoni, a ona neće da se javi. Ja opet ne vjerujem, sigurno nešto radi. Pošaljem sasvim pristojnu poruku da pitam kada mogu doći po ključeve od stana, kad evo odgovora, da je njezin suprug izdao stan drugima. Joj....tako sam joj natipkala lijepi odgovor, sa hrpom zahvala za situaciju u koju me je dovela.
Zaista ne mogu vjerovati kakvi su ljudi. Pitam se sada je li ona uopće imala namjeru mene obavijestiti da mi ne želi iznajmiti stan. Jer kakva bi tek situacija bila da se ja pojavim sa stvarima pred stanom u kojemu već žive drugi ljudi.
Nije uopće problem u stanu i najmu, ok naći ću ja sebi drugi, bolji....malo živaca ću izgubiti al dobro. Nije mi jasno samo kako se netko može tako ponašati, ne držati do svoje riječi, ne razmišljati o svojim postupcima i onda još ne imati hrabrosti javiti se na telefon. Zar ne razmišlja da se svatko od nas može naći u takvoj situaciji, kako bi se ona osjećala da njoj ili njezinom djetetu netko tako nešto napravi?
Ja sam iznajmljivala i unajmljivala stanove, doživjela puno lijepoga i ružnoga, ali ovako nešto nikada.

Svakodnevno me sitnice podsjećaju da su ljudi uglavnom grozna bića i da ne treba vjerovati nikome. Ljudska riječ više ne vrijedi, ostala je negdje izgubljena u prošlosti kada su ljudi bili ljudi.

Sekunde, minute, sati, dani...
Vrijeme prolazi dok ti i ja smo sami
I uporno grabi svoje krugove,
dok na tebe mislim i noći ove.
Nekad se pitam što sam postala,
znam da sam još uvijek ona djevojčica mala.
U srcu svome sada osjećam
da i ti ponekad zaplačeš kad si sam.

Nemoj se bojati ostati dijete u sebi,
ni prešutjeti ono što na glas rekao ne bi.
Možda sad misliš da sam luda,
ali ja sam pronašla sreću u zemlji čuda.
Ruku svoju mi sada daj,
samo tiho meni zapjevaj,
ničega se ne trebaš bojati,
jer u zemlji čuda zvijezde će nam uvijek sjati.

Vjetar hladni budi me iz sna,
zbunjena i snena pitam se gdje sam ja?
Još uvijek u svijetu svome živim
i nikoga za suze ove ne krivim.
Znam da voljeti te nisam smjela,
ali oku tvome reći ne nisam htjela.
U jednoj noći bez dodira postao si mi sve,
tada bili smo slobodni i imali iste sne,
ali sudbina se pobunila
i snove pomutila...

Od tada se bojim za tebe da postojim,
bojim se da me ne voliš i da srce moje lomiš.
Trebam osmjeh tvoj u tami, da budemo malo sami,
Da ti kažem koliko te volim cijelim srcem svojim...

Golubica bijela leti svoj posljednji let,
zajedno nas vodi u neki sretniji svijet.
Kada ljubav zovem imenom tvojim
tada nemam više razloga da se bojim...